MALA PLAVA M.P.

Priznajem, volim se artistički mazno istezati ispred foto aparata, štoviše, upotrijebiti ću omiljeni izraz populistički vrlo zabavnog majstora aluzije Ćire B, utvaram s vremena na vrijeme kako imam neki zaseban, prilično intiman odnos s lećom ''fotića''.
Dijelovi duše, kažu kako na svakoj fotografiji osobe možete pronaći dio duše, bili su poput razjebane slagalice rasuti koje – kuda, od časopisa sazdanih kvalitetnim papirom do internetskih stranica televizija. Ipak me najviše zapanjila činjenica da su u razdoblju od nekoliko mjeseci dva puta, barem koliko znam, ''nenamjenske'', obične fotke, bez osobite šminke i dozirane jebezovnosti sasvim slučajno završile na stranicama dnevnih tiskovina.
Prije nekoliko mjeseci prijatelj iz Zaboka mi je javio kako me je ''vidio'' u Zagorskom listu.
Gdje i kada, a još ponajmanje, kako su me okinuli - pojma nemam.





Kažu, prvog pamtiš, ostali se pišu. Još uvijek se sjećam onog malog iz inkubatora, ležimo nas dvoje, gaza do gaze...ups, skrenuh s teme.

Jutros, uz kavu listajući vodeći dnevni list od zadnje stranice, ''kako sav pošten svijet čita novine'', odostraga, tako kad dođeš do stranica numeriranih jednoznamenkastim brojevima i popizdiš pročitanim bacajući novine, šteta je manja, većina pročitana, sa stranice se smiješi poznat lik.
Jebote, ovu od nekuda znam. – lukavo zaključim, vrteći mudre misli.
E, da...-nastavlja se misaoni tok...vidjela sam je jutros u odrazu ogledala u kupaonici.
Odgovor na pitanje: što li je radila u mojoj kupaonici zahtjeva složenije logičke operacije.
Ona=moja kupaonica=juto+noć bez sexa s neznankom=...
Poznata Plavuša na skupocjenim rolama koje je velikodušno dobila od razmažene sestrice koja je nakon svoje faze navaljivanja na ''starog'' da joj kupi role koje nikada neće nataknuti na svoje nogice božanskom dobrotom udijelila sestri riječima: 'oš ih ti il' da ih bacim u smeće.
He! Vidi mene!
Istina ''fotka'' je vjerovatno posuđena s bloga, no ne sumnjam u dobrohotnost namjere.
Dva put' je dva put', zaključili su još stari grčki filozofi ležeći grickajući krupne bobice bijelog grožđa.
Večernji list.

Kad bih bila pjesnikinja, možda bih napisala ovakvu pjesmu, ali...nisam.
Ovako sam (is)koristila "Ne daj se, Ines". Sad izgleda...ovako:

Ne daj se, I...
Ne daj se godinama,
moja I, drugačijim pokretima i navikama,
jer još ti je soba topla;
ne uključuješ ''klimu'' zbog jebeno skupe struje.

Imala si više ukusa od mene.
Tvoja soba - divota – prepuna prašine.

Uvijek si se razlikovala
po boji ''fontu ispisa'', word dokumentu,
pratila me slijedećeg jutra oko devet do stanice.
I trese se plavi autobus
po razjebanom asfaltu, prepunom rupa,
niz aveniju Bologne.
U kratkoj si haljinici
opkoljena pogledima.

Ne daj se, mladosti moja,
ne daj se, I.

Dugo je pripremano naše poznanstvo
i onda, slučajno, uz prazan pogled,
i sa svega nekoliko rečenica loše prikrivena zelja.
Tvoj način gospođe i obrazi seljanke.

Prostakušo i plemkinjo moja!

Pa tvoje grudi, krevet,
i moja soba obješena u zraku kao stare tenisice
na žicama javne rasvjete,
nad zelenom i modrom vodom Zagreba;
Gospodska, kod ''Parisa''.

Uzavreo beton od preuranjenog proljeća i
pederčine prejako stisnutih papućica gasu u poliranim zapadno-njemačkim automobilima.
Lijepi trenuci nostalgije, ljubavi i siromaštva,
upotreba zajedničke kupaonice
i – spuštaj jebenu dasku ...

Ne daj se, I - evo me,
ustajem tek da isključim računalo.
Da li je to nepristojno u ovakvom času,
Eminem, Čorba, Elvis.

Meni je ipak najdraži početak.

Raspolažem s još milijun nježnih i bezobraznih
podataka naše mladosti,
koja nas pred vlastitim očima vara i krade i napušta.

Ne daj se, I,

poderi pozivnicu, otkaži večeru,
prevari muža odlazeći da se počešljaš
u nekom boljem hotelu
Dodirni me ispod stola koljenom,
generacijo mlađa, ljubavnice.
Znam da će biti još mladosti, ali ne više ovakve;
u prosjeku 19...
Ja neću imati s kim ostati mlad,
ako svi ostarite,
i ta će mi mladost teško pasti,
a bit će ipak da ste vi u pravu,
jer ja sam sam na ovoj obali
koju ste napustili i predali bezvoljno,
a ponovno počinje pičiti sunce kao sto već piči
u ovim mjesecima.
More tako blizu i tako skupo.
Udaljeni glasovi koji se miješaju:
glas majke, prijatelja, kćeri, ljubavnice, broda, brata.
Na brzinu pokupljeno rublje pred kišu
i nestalo je svjetla s tom bjelinom.

Još malo šetnje u predvečerje i gotovo

Što se dogodi kad Plavuša dođe u ruke majstora?
Ovo!

Dame i gospodo, Blogarice i Blogari!
Dugo me nije bilo, a moram priznati ni sada Vas neću puno zamarati.
Tek toliko da vidite kako sam živa i polugripozna.
Eto me malo ovdje, za sve one koji su puno puta tražili:
Djevojka dana

Hvala svima koji su pitali, dobro sam (tjelesno, za mentalno ne garantiram).
Kao što je rekao slavni J.B.T: Samo Vas gledam, majku vam "bložju''.

Živa, zdrava i napaljena, kao uvijek. Hvala svima na zabrinutosti.
Ovih dana zamoli me stari bradonja za malo pomoći, kaže ima prometa kao nikada, dobra kakva jesam, ne možeš odbiti starog djedicu, a sve u ime međugeneracijske solidarnosti, pružih mu (tak' se krave navodno glasaju) prstić pomoći.
Đubre staro, da mu bar hoće uvalit kineske kopije za one tablete u koje umaćeš gebis, niti jedan poklončić nije ''uvaljo'' svojoj pomoćnici, uvaljo bi seronja al' to nije s lažnom preseravačkom tradicijom dobrote koja se provlači po ovim prostorima.
Ne dam.
Pa, ti budi dobra.

Na pauzi sam, trenutačno, barem se tako nadam. Blogoumim se i neću previše lupetat po izbljedjelim slovima jeftine tipkovnice, jebeno ''n'' se više uopće ne vidi, da me ne bi opet zanijele riječi na papiru…i tako to krene.
Škvadra iz kvarta po kojima ću 'uskoro opizdit' bez imalo milosti, osim one neminovne genetske mrvce solidarnosti lokal-patriotizma, svojim me kratkim stihom natjerala poručiti Vam kako se nadam da se uskoro ''vidimo'', premda, priznajem, često ste mi u prljavoj mašti i pokvarenim strastima.
''…Pun mi je kurac
više praznih priča
i malog ''makijata''
i velikih hrvata''…

Kako javlja gospođica Morfin@, na HTV-u su barem bili pošteni pa su u sklopu znanstvene emisije u kojoj je bila riječ o blogu, bez prevelike cenzure prikazali primjer krupnog plana izvornog izgleda bloga M.P.-pičkove. Koliko sam shvatila, logički procesi kod plavuša mogu biti prilično zamršena stvar, opizdili su ovu fotku.. Na žalost, tugu i ostale emocije sadržane u području ožalnica slabijeg emotivnog intenziteta, nisam prisustvovala ekranizaciji, pa nisam u stanju podrobnije komentirati, a vjeverica zakinuta za kitnjasti repić mi sugerira da je krajnje vrijeme pauzi iznad tvrde keramike(čitaj: piša mi se).
Opišah se.

Mogu li različite osobe, naizgled nepovezana, na različitim mjestima doći na istu ideju?
Mogu, ako su iskonske plavuše.

Gospodo, do sada se ''samo'' kopirali dijelove rečenice, parafrazirali naslove i s vremena na vrijeme zasrali osnovu prijedloga koji sam vam iznijela. To što nisam zameketala o prethodnim okenjavanjima koje ste činili ne znači kako ih nisam primijetila, već iz jednostavnog razloga koji nedvojbeno govori o razini vaše ''umjetničke crte'' kad ste u stanju toliko bezobrazno krasti ideje kurčeći se svojim jadnim, malim pimpačima u punom sjaju vlastitog jada debelim slojem prašine pokrivenih ciklusa moždanih valova. Pravi ste primjer nus proizvoda ovoga na silu i prevarom nametnutog Balkanskog kapitalizma. Poput peristaltike koja prirodnim ''crijevnim procesima'' rezultira zdravim, u pučanstvu ne baš inspirativnim, komadom govna, tako i vi, jedina je razlika u pakiranju, umotano u dizajnerski kvalitetan ''outfit'' drek ostaje drek. Svaki dio objave na ''ovom mjestu'' tvori nerazdvojnu konceptualnu cjelinu prepuštenu 'štovanom čitatelju(čitateljici), gledatelju(gledateljici), promatratelju(promatrateljici) izvedbu osobne slagalice smisla izrečenog.
Demi Moore u filmu ''G.I. JANE'' izrazito analitički reagira na pritisak negiranja njene osobnosti i zatiranja sposobnosti riječima: Popuši mi kurac.
Slijedi enigmatska usporedna razbibriga: svi smo mi nježni cvijetić.
Objavila M.P. 06.01. 2007.
Klikni na sliku, raste. Napomena promjene u odnosu na izvorni prikaz rađene su ciljano.



U prodaji od 03. mjeseca 2007.
I ova raste ak' klikneš na nju.

Bio jednom jedan blog…

Apsoštrumpfno blog se na ''ovim našim prostorima'' može pohvaliti titulom najvećeg demokrate, ne i apsolutnog, već najvećeg. Apsolutna demokracija ne postoji, apsolutna demokracija bi podrazumijevala ukidanje bilo kojih vrsta ograničenja, a obzirom na strukturu ljudske svijesti tada bismo zašli u anarhični kaos u kojem bi snažni i moćni bez ikakvih posljedica zlostavljali slabije, iako u ''praksi'' stvari uglavnom funkcioniraju na takvom sistemu.
Pastiri, konjovodci, bez obzira koja li su poetična imena sebi nadjenuli predstavnici vodećeg religijskog pokreta, jasno daju do znanja: žene trpite batine jer razvod je grijeh(link na tekst). Blogeri i griješne blogerice, koje umjesto da prijepodne stoje za štednjakom, a poslijepodne tiho jecaju na podu dok im pijana svinja debelim đonovima glomaznih cipela lomi rebra, nakon čega slijedi snažno širenje nogu, mora malo i ''slika Božja'' pojebat' nešto, bauljaju po internetu, a poznato je, dobro poznato kako taj Internet samo širi zlo i nemoral. Zbog toga kad su nanjušili brzo širenje zla, sve one slavne, pametne, nenadjebive kreature obasjane reflektorima nisu mogle ostati ravnodušne i krenuli su u juriš osvojiti tu kvasno-rastuću populaciju. U početku je bložni puk proglašen skupinom nedorasle dječurlije koja nema pametnijeg posla pa piskara školske tračeve. Sve većim uticanjem sjajnih blogera došlo je vrijeme za primjenu starog, prokušanog nauka: Kad ne možeš pobijediti neprijatelja, pridruži mu se. U osnovi sasvim logički prvo su reagirali uticajni dnevni listovi ubacivanjem svojih ljudi među ''vulgaris pukus blogopisus'', znajući kako će njihovim stavljanje među istaknute zasigurno pridobiti određen broj populacije, jebi ga, važno je biti uz ''face'' makar one bile izmišljene, nakon toga logičkim slijedom svaki stvor oplahnut medijskim paštom, bez obzira bio on prosječan nogometaš, trećerazredni pjevač ili priglupa ali u pravim trenutcima podatna, na riječima čedna visoko-moralna ''pevačica'' postaje novootkriveni spisateljski genij u koraku s tehnologijom. Od nedavno postoji i blogerski župnik, u čiju nadležnost, neovisno o vlastitom odabiru spadaju svi autori i naravno političari vodećih stranaka. Ne sporim ''ničije pravo'' na vlastiti izričaj u bilo kom obliku, ali zar stvarno među toliko sjajnih osobnosti najveću pažnju zaslužuju oni po službenoj dužnosti? Od samog početka, a sad nakupilo dana od tada, nisam se skrivala pod anonimnošću, nemam od čega bježati, ostajući pri tome ''ono što jesam'', s jasnim odabirom(ako si glup a predstava teška, nemoj da priznaš nije tvoja greška, kad' si već platio kaži da si shvatio), samim time sasvim jasno nimalo ne osuđujem javno otkrivanje autora, naprotiv ak' je dobar komad samo neka se otkriva čim više, preporučam oskudno donje rublje, no jako upitno promatram forsiranje ''pokrštavanja'' i politikantskog skupljanje glasova. Iskreno, iz podnožnja duboko dekoltiranih sisa, nadam se kako neće nastati još jedna urbana legenda o ''super blogaćima''.

…neka ostane navijeke.

''Samo je prava raja
znala u čemu je trik.
Nije Ibro, jarane, fukara,
Ibro je defakto umjetnik''.

Znanost, medicina, tehnika i ''narodne pjesme pune boli'' definitivno napreduju, ipak polako sav čovjekov prosperitet
dolazi do granica kad će uvidjeti kako više nismo u stanju razlikovati osnovne, elementarne stvari. Uzalud cijepanje atoma ako više ne razlikujemo guzicu(dobro dupe, rekao bi stari Dragec, nosilac spomenice iz '45-te), od čovjeka guzice. Lijepo oblikovana pozadina oduvijek je bila sama po sebi umjetnost, prizor koji privlači poglede budeći ugodne primisli, sve dok u inkvizicijskom pohodu Ljudi-guzice nisu uvidjeli da prividom dobrog dupeta mogu ostvariti priličan prihod na računu vlastitog ega. Jedino potrebno za povećanje salda bilo je stvoriti privid kako su baš njihove guzice, njihovi komadi bezličnog mesa, nadnaravno dobra dupenceta čiji ljepotu može prepoznati samo najprofinjenije oko. Čovjek će rijetko priznati svoje neznanje, radije klima glavom u znak razumijevanja uz glupavi smiješak, Ljudi-guzice dobro upoznati s psihologijom mase snažnom kampanjom postavili su parametre pri kojima svoje guzice i sve odane guzice rangiraju iznad ostalih ''guzica vulgaris''. Na prvi pogled izuzetno teško je razlikovati dobru guzu, čak i onu vrhunskih performansi od dobro maskiranog Čovjeka-guzice. Ljudi-guzice imaju samo jedan cilj, dugo, beskrajno, maštovito srati, no dok na površinu isplivaju činjenice uglavnom si već dobrano zasran, a zasrana guza gubi sve dodirne točke s kvalitetnom guzom. Bolje dobra guza na desktopu nego Čovjek-guzica u blizini, koliko god ih bilo teško, gotovo nemoguće izbjeći, važno ih je prepoznati.

Klikni, raste.

Britanci su kulturan narod, s drugom i bogatom tradicijom. Prosječan Britanac Vam nikada neće reći neukusan vulgarizam, rijetko kad će izustiti: kako ću te naguziti, biti će puno suptilniji, on kulturno zamoli: biste li se pognuli prema naprijed kako bih mogao penetrirati s Vaše stražnje strane. Učimo, definitivno učimo, upijamo nove spoznaje poretka blagostanja. Slika ponekad govori više od tisuću riječi, kaže stara uzrečica, ovo bi mogla biti jedna o takvih situacija. U trenutku kada se među glasačima i svima onima koji se osjećaju takvima počela širiti dezinformacija, potaknuta nedomoljubnim plaćenicima kako se novac iz proračuna uzaludno rasipa, isti onaj novac sakupljen od poreza, prireza, izreza, nadreza i sličnih birokratskih izvedenica, znači negdje u tranziciji iz ''naguziti ću te'' i ''biste li se pognuli'', bez mogućnosti odabira, stiže neosporivo demantiranje. Lijući slapove znoja, crko termostat za temperaturu, požrtvovani djelatnik(ca), neimenovani narodni heroj ministarstva vanjskih poslova(kako to gordo zvuči), čvrsto lociran na mjestu čije ime smiju izgovarati samo odabrani(vidi sliku), bacio se u borbu s silnim opasnostima virtualnog svijeta u potrazi za prosperitetom, napretkom voljene domovine. U silnoj zbunjenosti mogućnošću odabira između svega i svačega, upisao je ključnu riječ: pika. Pika, pike mu dajte! Hitro! Ćelave, dlakave, obrijane, egzotične frizure, samo nek' je pika. Pika forever! Educirani pregalac MVP-a s mjesta čije ime smiju izgovarati samo odabrani, lukavo rješava jezične barijere, dok bi svaki smrtnik željan dobre pike lomio logiku u dilemi kako vidjeti i Američku, Rusku i Francusku piku, kojim putovima doći do stranih jazbina užitka, a pri tome ne zanemariti domaći proizvod, on preskače slovo č. Kome još nije poznata situacija u kojoj razgovaraju dva Amera?
What's up, men?
- O, men, look at that pika over the street.
- Whow!
- Unfortunately, we have't letter č, so we can't say she's truly name.
- Mother fucker, what's wrong whit pika?
- Nothing, don't be angry. Hey, I got idea, let's bombing some countrys.
Smiješi nam se svijetla budućnost, dok je ovakvih ministarstava, bit će i pika, a i poreza, mora netko sve to platiti.
Tko je sad pika, ha?